Istočno od Raja

U očaju je zgrabila prvu stvar koja joj je bila nadohvat ruke - pepeljaru - spremnu da je tresne o njegovu glavu.
Posmatrali su se tako, on, spuštenih šaka, i ona, držeći pepeljaru, spremna da je upotrijebi.
Pomislila je samo kako je previše bijesna na njega da bi bila uplašena.

Napravio je korak naprijed, ali ga je očito nešto u njenom pogledu spriječilo da nastavi.
- Dušo - rekao je lažno mekim glasom - nemoj da se nerviraš.
- Priđi mi i razbiću ti pepeljaru od glavu, kunem ti se svime što mi je sveto.
- Spusti pepeljaru.
- Odmakni se od mene. Odmah. Crta.
- Spusti pepeljaru.

Bijes je splasnuo, poput pokrivača koji je ostavlja ranjivu.

Zagrlio ju je.
Stisnuo uz sebe.
Ne zaštitinički, nego prijeteći.
Zatim ju je odmaknuo od sebe, dok mu je bijes kuljao u očima. I dalje ju je čvrsto držao.
Pokušala se otimati, bez uspjeha.

- Nikad, nikad više da ti nije naumpalo da mi se suprotstavljaš, jesi me čula?
- Pusti me...

Podigao je ruku na nju.
Nije stigao da je spusti.

Očaj pomiješan sa bolom su napravili borca od nje.
Vrištala je, udarala ga, grizla. Dohvatila je odloženu pepeljaru, u udarala ga njome, po rukama, ramenima, glavi.
On, iznenađen i ukopan.
Ona kao bijesan pas.
On sa posjekotinama.
Ona teško dišući.

* * * * *

Pola sata kasnije, sjedila je i plakala.
Od straha, poniženja, bijesa, nemoći.
I zbog trijumfa.
Iako je njegova cijena bila prevelika.

- Da te barem nikad nisam upoznala - pomislila je gorko.
Posmatrala je njegov odraz u ogledalu dok se svlačila. Suknja je kliznula niz bedra.
On ju je posmatrao pogledom jastreba koji vreba.
Ne opet - pomislila je. - Samo da ne počne opet.
Prišao joj je i zagrlio je s leđa.
- Gdje si sjedila s curama na kafi? O čemu ste razgovarale? Je li te iko posmatrao?
- Nije.
- Kako nije? A ti nekoga? Vjerovatno, na mjesta na koja izlaziš sa prijateljicama...
- Nisam nikoga.
- ... izlaze i neki šminkeri, zar ne? Tatine sinčine? Momčine sa dobrim autima, i puno love u džepu? Ne reci da nikog nisi primijetila...
- Nisam.
- Siroto moje - držao joj je glavu među svojim dlanovima. - Siroto moje.
Poljubac.
Opet, opet će učiniti da prestanem biti bijesna na njega, pomislila je s mukom u želucu.

Strastveno vođenje ljubavi.

Zagrljeni su ležali na podu spavaće sobe, goli i oznojeni.
Pripalio je cigaretu i dodao joj. Zatim i sebi.
- O čemu si razgovarala s curama, nisi mi to rekla?
- Svakodnevnica.
- Jesi li mislila na mene?
- Na tebe je nemoguće ne misliti svake sekunde.
- Tako i treba - dodao je posesivno.

Oteturala je do kupatila, pustila da vrela voda teče iz tuša i sjela na rub kade.
Umor nakon bitke, koja nikad neće biti gotova.
Od vječite predstave mučitelja i žrtve.
Umor od vlastite slabosti da se sve okonča.

Nisam, nisam htjela pisati o ovome. Jer takve stvari obično čuvam sebično, samo za sebe.
Ne bojim se da će sjaj takvih trenutak izblijedjeti podijelim li to s nekim.
Ne bojim se ni da ću naići na nerazumijevanje ispričam li to nekome.

Jednostavno - takve momente rijetko doživljavam u posljednje vrijeme.
I ti momenti su jedino što ću ponijeti sa sobom kad jednog dana dođe vrijeme da se pakujem i idem.

* * * * *

Jutro je moj dio dana. I najljepše stvari doživljavam ujutro, da li zbog samog uživanja u jutru ili podsvijesti - da je to moj dio dana, ne znam.
Rijetko se desi da uživam u večeri. Umor obično dođe po svoj danak.

No, vraćah se sinoć kući, lagano, sama, korak po korak.
Prazan, pust grad. Ali začudo, ne sablastan, kako inače puste gradove doživljavam.
Osvijetljen.
Svjetla grada, bulevar, siluete parova koji se ljube na klupama.
Most, osvijetljen toliko da bih i iglu našla kad bi ispala.

A rijeka, kao ogledalo koje odražava ples svjetla.

Bila je noć za rituale. Za žrtvovanja nečega nekome. Majci Zemlji, možda.
Bila je noć za zavjete, sva nekakva sveta.
Bila je noć i za pradavne grijehove.
Bila je noć i za suze.

Steglo me u grlu od miline. Steglo me, jer sam u jednom naletu osjetila svu ljepotu Božijeg stvaranja.
Kao da je svijet odlučio pokazati svu svoju raskoš nekome ko već odavno ne vjeruje u čuda.
I nekome, ko odavno nije osjećao takvu sreću.
Poželjela sam da plačem. Da sjednem, posmatram sve oko sebe i plačem.
Bila sam ganuta do suza.

Ne zaplakah, nego produžih korak i požurih kući.
I odlučih da ne mislim na to više.
Jer činilo se nestvarno. I bila sam nedostojna te ljepote i blaženstva.
Činilo se kao nezaslužen mir.

A ja još mnogo moram raditi da bih bila vrijedna toga.

* * * * *

Jutro je donijelo čežnju.
Za noći, onakvom.
Za onom ljepotom.
Za onim suzama.

I to je ta priča, o tom osjećaju.

Pomislih - kako bi bilo lako voljeti te.
Uz svu pažnju koju mi pružaš.
Uz tvoju ljubav, koja isijava iz svakog tvog pokreta i pogleda, a koju se pravim da ne primjećujem.

Pomislih, kako bih možda i ja bila zaljubljena.
Da si drugačiji.
Da si macho man, da si nedostupan, da si moj Mount Everest.

Pomislih, lako bi bilo voljeti te, kada bi mi dao prostora za to.
I kada bih znala da se nećeš stvoriti tu čim pucnem prstima.

Da, ljubav je laka sve dok je teška.

Uronih naglo u more straha. Potopiše me strahovi moji, tek ona hrabrost osta kao nagovještaj svjetla u dubinama, daleko pod vodom.
Nekad je imadoh.
Nekad bijaše moja.
I pružam ruke prema njoj, uzalud očekujući da će neko na površini uhvatiti moju ruku i snažno me povući van.
Nema nikog.
I srce uporno bije svoju bitku.
Neće da se preda.

Um je odustao. Um je rekao - spasa nema.

Pustih da se oči priviknu na tamu, dok tonem u dubine tog mora.
Pustih da se srce umiri, i, ne dišući, odlučih zadržati dostojanstvo. I pored silnog straha.
I odjednom, slike naviraše.
Jedan po jedan strah je izlazio na vidjelo.

Strah od neuspjeha. Strah od toga da neću biti majka. Strah od toga da ću biti loša majka. Strah od toga da volim. Strah od toga da ne budem voljena.
Strah od ovisnosti o nekome, strah od nemogućnosti da promijenim svoju sudbinu.
Svi silni strahovi za koje nisam ni znala da postoje, okruživali su me jedan po jedan.

Shvatih kako su se moji strahovi rađali.
Shvatih i na koji način će moji strahovi umrijeti.
I da će to biti bespoštedna bitka na milost i nemilost, svakog dana mog života.

Odlučih da se odgurnem, i otplivam makar ka površini.
Makar da ruka izroni.


Možda je neko i uhvati i povuče.